Abstract
Juvenilni idiopatski artritis (JIA) najčešća je reumatska bolest koja obuhvaća heterogenu skupinu kroničnih artritisa koji započinju prije 16. godine života, traju najmanje šest tjedana i čija je etiologija još uvijek nepotpuno razjašnjena (1). JIA najčešće započinje u predškolskoj dobi, s različitom incidencijom među skupinama, a dvostruko je češći u djevojčica (2). Međunarodna liga reumatoloških udruženja (ILAR, engl. International League of Associations for Rheumatology) 1997. godine preporučila je klasifikaciju JIA-e prema obilježjima prisutnima tijekom prvih šest mjeseci bolesti u sedam skupina: sistemski JIA (sJIA, Stillova bolest), oligoartikularni JIA (oJIA), poliartikularni JIA s pozitivnim reumatoidnim faktorom (pJIA RF+), poliartikularni JIA s negativnim reumatoidnim faktorom (pJIA RF−), psorijatični artritis (jPsA), entezitisu pridruženi artritis (ERA, engl. enthesitis-related arthritis) i nediferencinirani artritis. Nove spoznaje o etiopatogenezi JIA-e pridonijele su razumijevanju početne prezentacije bolesti i njezina kliničkog tijeka, potaknule raspravu o novoj klasifikaciji te dovele do razvoja novih terapija (bioloških lijekova i inhibitora JAK-a) (2). Težina i klinički tijek JIA-e nepredvidivi su, uz različite stope remisije i razdoblja niske aktivnosti bolesti nakon kojih može nastupiti pogoršanje, tijekom liječenja ili nakon njegova prekida, kao i promjena vrste JIA-e tijekom života. Sve je više dokaza da rano liječenje usmjereno na postizanje terapijskog cilja (engl. treat to target) mijenja prognozu JIA-e. Međutim, više od 50 % bolesnika ima recidiv unutar 12 mjeseci od prekida biološke terapije, a aktivna bolest zabilježena je u 37–63 % odraslih bolesnika s JIA-om (3, 5, 6). Brojne su varijable istraživane radi predviđanja ishoda JIA-e, uključujući obilježja bolesnika i bolesti te rezultate slikovnih i laboratorijskih pretraga. Lošija prognoza JIA-e povezuje se sa simetričnim artritisom te artritisom određenih zglobova (gležnjeva, zapešća, prstiju i vratne kralježnice). Budući da je zahvaćenost zglobova povezana s aktivnošću bolesti, kao i sa skupinom JIA-e, teško je odrediti prognostičku vrijednost tih varijabli. Tako se, primjerice, smatra da djeca s oJIA-om imaju bolje ishode od djece s pJIA-om i ERA-om, no oko 50 % te djece nije u remisiji pet godina nakon postavljanja dijagnoze. Prediktor oštećenja također je prisutnost protutijela poput anti-CCP-a i RF-a (4). Utvrđivanje prediktora odgovora na specifične terapije također se pokazalo izazovnim. Proteinski biomarkeri koji omogućuju prepoznavanje bolesnika sa subkliničkom upalom mogli bi spriječiti prerano smanjivanje doze i ukidanje lijeka te omogućiti pravilno odlučivanje radi postizanja remisije bez lijekova. Najčešće proučavan biomarker jest serumski kalprotektin, za koji je pokazano da su povišene koncentracije prije prekida liječenja metotreksatom povezane s recidivom JIA-e. Genetski biomarkeri, osobito određeni polimorfizmi pojedinačnih nukleotida, povezani su s odgovorom na liječenje metotreksatom. Povišene koncentracije drugih biomarkera, poput interleukina 18 u sJIA-i i čimbenika rasta vaskularnog endotela, također su povezane s većom vjerojatnošću recidiva nakon ukidanja lijekova (2). Na ishode JIA-e utječu i komorbiditeti, definirani kao zasebni poremećaji dijagnosticirani prije ili tijekom JIA-e. Mogu biti povezani sa samom bolešću (npr. uveitis, najčešće u oJIA-i s pozitivnim antinuklearnim protutijelima; Crohnova bolest u bolesnika s ERA-om koji su HLA-B27 pozitivni; sindrom aktivacije makrofaga u sJIA-i) ili s liječenjem (infekcije). Dosadašnje dugoročne studije djece s JIA-om pokazale su povećan rizik od razvoja limfoproliferativnih bolesti, što se povezuje s kroničnom upalom i produljenom izloženošću imunosupresivnim terapijama. Važno je istaknuti da, unatoč povećanoj uporabi bioloških lijekova, nema dokaza o povećanom riziku od malignih bolesti u bolesnika s JIA-om do 18. godine života, no nužno je njihovo praćenje i tijekom odrasle dobi kako bi se ti podatci potvrdili (4). Iako svjedočimo napretku u liječenju bolesnika s JIA-om, i dalje postoje brojni izazovi povezani s poboljšanjem dugoročnih ishoda. Među njima su bolja klasifikacija JIA-e, prijelaz u skrb za odrasle, kvaliteta života, psihosocijalna potpora, otkrivanje osjetljivijih i specifičnijih biomarkera progresije bolesti i odgovora na liječenje te dugoročne longitudinalne studije kohorti bolesnika s JIA-om čija je bolest započela u eri biološke terapije.