Abstract
Povijest pokušaja liječenja bolesti živčanog sustava je svakako duga i mogla bi se pratiti od prvih trepanacija lubanje. Međutim, povijest neurologije kao discipline razgraničene prvenstveno u odnosu na psihijatriju i internu medicinu, kraća je od povijesti mnogih drugih specijalizacija i počinje tek u drugoj polovini XIX. stoljeća. Premda su za razvoj neurologije vrlo značajnima bili Albert Haller (lezije mozga, živčani prijenos), Charles Bell (respiratorni centar i lezije leđne moždine), Marshall Hall (refleksi), Franz Joseph Gall (frenologija), Paul Broca i Karl Wernicke (motorička odnosno senzorna afazija), Marie Jean Flourens (cerebelarna ataksija), Ivan Sečenov (inhibitorni refleksi), Ivan Pavlov (uvjetovani refleks), Charles Edouard Brown-Séquard (sindrom hemisekcije leđne moždine) i drugi, radilo se prvenstveno o anatomima, fiziolozima ili fizikalnim antropolozima.