TKTijana Karić

Tijana Karić

*This is an algorithmically generated author record based on publicly available information.

Current Organizations / Institutes

The organizations/institutes from the scholar's latest article

Previous Organizations / Institutes

The organizations / institutes from the scholar's other articles in the past ten years


Tijana Karić has a total of 13 co-authors. Here are the top co-authors by number of shared publications:


Latest Publications

  • Open Access

    Exploring selective solidarity with refugees in Germany: the role of political orientation and national glorification / Exploración de la solidaridad selectiva con los refugiados en Alemania: el papel de la orientación política y la glorificación nacional

    by Frank Eckerle, Tijana Karić, Adrian Rothers, Isabel Müller, Zahra Khosrowtaj, J. Christopher Cohrs

    Studies and public opinion polls in Germany reveal double standards in the acceptance of Ukrainian versus Black/Arab and Muslim refugees. In three studies ( N = 2,839) conducted in Germany, we confirm a selective solidarity effect: Germans express more solidarity with Ukrainian compared to Afghan (Studies 1–3), Syrian and Eritrean refugees (Study 3). We further explored whether national glorification and political orientation exacerbate selective solidarity. Results were somewhat inconsistent. The interaction between refugee origin and national glorification was marginally significant (Study 1) and significant (Study 2), suggesting that concerns for the ingroup partly drive solidarity with Ukrainians. Additionally, in Study 1, the selective solidarity effect emerged more strongly among the political right, while in Study 2, selective solidarity was stronger among the political left. Finally, there was no evidence for any of the hypothesized moderation effects when aggregating allyship with Afghan, Syrian and Eritrean (compared to Ukrainian) refugees in Study 3. These inconsistencies merit further exploration for understanding the role and context sensitivity of political orientation and national glorification in predicting attitudes towards refugees.


  • Do media objectivity and frequency of informing mediate the relationship between traditionalist social attitudes and COVID-19 conspiracy beliefs?

    by Tijana Karić, Janko Međedović

    In this study, we hypothesized that traditionalist social attitudes (conservatism, religiousness, and authoritarianism) significantly predict COVID-19 conspiracy beliefs (Hiding Information and Harmless Virus), as well as conspiracy mentality in general. We also hypothesized that these relationships are mediated by the objectivity of the media through which individuals inform themselves, and the frequency with which people informed themselves about the pandemic. The sample consisted of 341 participants from Serbia (mean age 33.51 years), of which 40.5% were women. The results revealed that conservatism predicts both conspiracy belief sets and conspiracy mentality, authoritarianism only COVID-19 conspiracy beliefs, and religiousness only beliefs that the virus is harmless. Media objectivity does not mediate these relationships. The frequency of informing is a significant mediator only of the relationships between authoritarianism, and conspiracy beliefs and conspiracy mentality, indicating that the role of seeking information is in reducing the threat perceived by more authoritarian individuals. The study reveals that media objectivity might not play a role in reducing conspiracy beliefs. An explanation might be found in the importance of the perceived credibility of the media.

  • CONSTRUING RECONCILIATION – LAY PEOPLE DEFINITIONS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA: A QUALITATIVE APPROACH

    by Tijana Karić, Vladimir Mihić

    Definisanje međugrupnog pomirenja nakon konflikta je u socijalnoj psihologiji i dalje neadekvatno. Definicije pomirenja zavisi od toga ko tu definiciju daje, te su tako u skladu s tim različiti autori istraživali različite aspekte ovog procesa, vodeći se različitim pojmovima. Mnoge date definicije potpadaju pod konceptualno rastezanje te zapravo ne doprinose razjašnjenju toga šta pomirenje nije, a šta jeste. U ovom radu predstavljeni su rezultati kvalitativnog istraživanja koje je sprovedeno u Bosni i Hercegovini, a koje se tiče upravo toga kako različite etničke grupe konstruišu, odnosno definišu pomirenje. U BiH su 25 godina nakon završetka oružanih konflikata i dalje prisutne etničke podele, koje su institucionalizovane, i kao takve utiču na međugrupne odnose i na svakodnevnu realnost stanovnika. Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995, u ovoj zemlji je primenjen veliki broj intervencija radi postizanja pomirenja; međutim, izgleda kao da je njihov efekat neznatan, a mi smatramo da je jedan od važnih faktora to što nije jasno definisano na šta se konkretno cilja. Uključivanje laika u istraživanja o međugrupnom pomirenju je prilično recentna pojava, te su istraživanja sa ovakvim uzorcima veoma malobrojna. Zbog svega navedenog, glavno istraživačko pitanje je kako Bošnjaci i Srbi definišu pomirenje i da li smatraju da je postignuto. U ovoj studiji rezultati su prikupljeni metodom fokus grupa, u kojima je učestvovalo 56 Srba i Bošnjaka iz Sarajeva i Banjaluke, u osam fokus grupa. Grupe su bile etnički homogene i voditelji su bili iste etničke pozadine kao i učesnici. Učesnici su regrutovani putem saradnje sa fakultetima i drugim organizacijama u pomenutim gradovima. U ovom radu predstavljeni su rezultati odgovora na pitanja o samom definisanju pomirenja između Bošnjaka i Srba u BiH, kao i da li smatraju da je to pomirenje postignuto. Analiza podataka vršena je u MAXQDA softveru. Rezultati su pokazali da nešto više od dve trećine učesnika iz obe grupe smatraju da pomirenje u BiH nije postignuto. Kada je u pitanju definisanje pomirenja, postoje delovi definicije koji se preklapaju, odnosno javljaju u obe grupe. Ovi segmenti najpre se tiču priznavanja i prihvatanja pripadnika druge grupe bez obzira na njihovu grupnu pripadnost, tj. religiju, ime, etničku pripadnost. Takođe, obe grupe smatraju da je značajan deo pomirenja normalan život, odnosno ostvarivanje i održavanje kontakata, provođenje vreme i svakodnevna razmena informacija između grupa. Određen procenat odgovora o definiciji pomirenja potpada pod kategoriju individualnog pristupa, odnosno potrebe da ljudi najpre rade na sebi i svom razvoju kako bi mogli da pristupe pomirenju sa drugima. Takođe, u obe grupe se navodi značaj pomirenja na političkom nivou. Kada su u pitanju razlike između Bošnjaka i Srba, predstavljene su kategorije koje se javljaju u najvećoj meri ekskluzivno samo kod jedne grupe. Za Bošnjake, značaj deo definicije čine ekonomska stabilnost, koegzistencija, odnosno suživot, ali i niz kategorija koje se tiču suočavanja sa prošlošću, prihvatanja zlodela koje je grupa učinila, kažnjavanje ratnih zločinaca i priznavanje žrtava. Takođe, kod njih se javljaju kategorije koje se tiču okretanja ka budućnosti i postavljanje zajedničkih ciljeva, od kojih kao jedan navode unitarnu Bosnu i Hercegovinu. Srbi, sa druge strane, češće definišu pomirenje kao saradnju, poštovanje, izgradnju novih veza sa drugom grupom i razumevanje. Srbi takođe govore i o odnosu između uloga žrtve i zločinca, odnosno kao bitan segment pomirenja vide uklanjanje ekskluzivne uloge zločinca koja im je pripisana. Dobijeni rezultati su diskutovani u svetlu procesa koji su i ranije u literaturi dovođeni u vezu sa pomirenjem, ali i u skladu sa kontekstualnim specifičnostima BiH. Neke od navedenih kategorija javljale su se u ranijim istraživanjima, npr. izgradnja međugrupnog poverenja i suočavanje sa prošlošću. Međutim, ono što je značajno i što je pokazano ovim istraživanjem jeste da postoji jedan deo varijanse pomirenja koji kao važan definišu obe grupe, ali i jedan deo koji je grupno-specifičan, odnosno postoje bitne razlike u definisanju između Bošnjaka i Srba. Smatramo da je moguće da intervencije koje su do sada primenjene u BiH nisu uzele u obzir ove međugrupne razlike, te su ciljale neadekvatne procese kod obe grupe.


  • Open Access

    Risk assessment and advancement in treatment in Sremska Mitrovica correctional facility

    by Nikola Vujičić, Tijana Karić

    Risk assessment is one of the main areas of interest of experts dedicated to the analysis of offenders convicted to imprisonment. After theoretical assumptions, consideration of the Risk Assessment Questionnaire and relevant research in this area, we present results of an empirical study conducted in PCI Sremska Mitrovica, on a sample of 150 offenders released between 2016 and 2018. The basic hypotheses were: (1) most offenders are primarily classified into closed wards; (2) most offenders advance during the treatment into a more favorable category, and (3) those who have advanced are paroled. The hypotheses are analysed from the aspect of estimated risk based on Risk Assessment Questionnaire and being in a particular treatment group. These hypotheses have been confirmed.


  • Open Access

    STAVOVI PROFESORA RAZREDNE NASTAVE O INKLUZIVNOM OBRAZOVANJU DECE SA SMETNJAMA U RAZVOJU

    by Tijana Karić, Vladimir Mihić, Maja Korda

    Inclusive education in Serbia was brought to schools in 2009. There is almost no research in our country concerned with the attitudes of teachers as main carriers of inclusion, and numerous findings abroad have emphasized the importance of teachers for social, emotional and academic development of children and importance of their positive attitudes towards inclusion. In this paper, a research was presented with the aim of exploring the attitude structure of teachers towards inclusive education. The participants were 60 teachers aged 29 to 59 (Mdn = 45). Of that, 24 of them were teaching an inclusive class. The questionnaires used were the socio-demographic data questionnaire and Attitudes of Teachers towards Inclusion Questionnaire. The results have shown that there are no differences in attitudes between the two groups of teachers. Older teachers demonstrated more positive attitudes towards mainstreaming, especially those teaching regular classes. The results have been interpreted in the context of previous findings and the guidelines for further research work have been given. Inkluzivno obrazovanje u Srbiji uvedeno je 2009. godine. Istraživanja koja su se bavila ispitivanjem stavova učitelja, kao glavnih nosilaca inkluzije u našoj zemlji,vrlo su retka, a brojna istraživanja u inostranstvu ukazala su na značaj učitelja i važnost njihovih pozitivnih stavova prema inkluziji za socioemocionalni i akademski razvoj dece. Ovim radom prikazano je istraživanje koje je imalo za cilj da ispita strukturu stavova profesora razredne nastave prema inkluzivnom obrazovanju. Uzorak je činilo 60 profesora razredne nastave starosti od 29 do 59 godina (Mdn = 45). Od toga, 24 profesora predaje inkluzivnim odeljenjima. Primenjeni su upitnik o sociodemografskim podacima i Upitnik stavova prosvetnih radnika o inkluziji (SINKL). Rezultati su pokazali da nema značajnih razlika u stavovima između profesora razredne nastave iz redovnih i inkluzivnih odeljenja. Stariji profesori su ispoljili pozitivnije stavove prema parcijalnoj inkluziji, naročito oni koji u svom razredu nemaju dete sa smetnjama. Rezultati su interpretirani u kontekstu dosadašnjih istraživanja i date su smernice za dalji istraživački rad.